Nakon nekog vremena ponestalo mu je lokalnih biljarskih klubova i kavana u kojima nije bio poznat. Zato se odlučio okusati u pokeru, pa je redovno posjecivao poker sobe i turnire gde je malo po malo upijao. Nije mu treblo dugo da izgradi kapital od 2 miliona, ali mu je trebalo još manje da sve to spiska. U prosincu 1992. godine spao je na svojih čuvenih, posljednjih 50 dolara. Ovo izgubljeno bogatsvo bi svakog drugog čoveka pokunjilo i otrijeznilo. Za nekoga sa konzervativnijom životnom pozadinom bi natjeralo i da ozbiljno razmisli o tome kuda ide život kojim je krenuo. Ali ne i Karasa. On upravo ovde podiže svoj ulog i seli se u Las Vegas. Ovde počinje legenda koju su Ameri kasnije nazvali "The Run" (Trka).

Dovezao se U Las Vegas sa 50 dolara u džepu. Od kolege koga je poznavao iz LA-a pozajmljuje 20 000. koje vrlo brzo na pokeru pretvara u 30 000. Vraća dug i sa preostalih 10 000 se vraća svojoj prvoj ljubavi, biljaru, ovaj put u novom okruženju, gdje ga nitko ne poznaje. Igrajući bilijar, Karas upoznaje visoko cijenjenog poker i biljar igrača - poznatijeg pod nadimkom "Mr X". U biljaru su u početku igrali partije teške 10,000, a neke su koštale čak 40,000. Noći su se nizale i publika njihovih okršaja u Vegasu je rasla, a kako je rasla publika, rasli su i ulozi. Na kraju su odigrali partiju biljara u kojoj je Karas uzeo 1.2 miliona dolara od Mr. X-a. Ali ni tu nisu bili gotovi. Svoj kockarski apetit preusmjerili na poker stolove sa velikim ulozima, gde je Karas opelješio Mr.X-a za još $3 miliona.

Uskoro se po Vegasu pročulo da postoji lik koji je od Mr. X-a uzeo $4miliona i samo sam vrh pokeraša se uopce usudio pozvati ga na partiju. Njegov kapital se uskoro popeo do 7 miliona, i legenda kaže da je svake noći sjedio za poker stolom sa čipovima vrijednim 5 miliona ispred sebe, kao mamac za potencijalne protivnike.
Stuart Unger je bio jedan od tih izazivača sudbine koji su se drznuli okušati sa Karasom. Pokrivao ga je biznismen i kolega pokeraš Berman, a on sam je 3 puta osvajao najveći poker turnir Word Series Of Poker. Iako je u to vrijeme bio proglasen kao najbolji pokeraš na svijetu, Karas ga je tada koštao 1.2 miliona, i to ne samo u pokeru, već i na nekoliko drugih kartaških igara. Chip Reese je bio sljedeći izazivač, mada nikako dorastao Karasu. U 25 ruku, izgubio je $2miliona.

"Za svaku ruku sam donosio odluke vrijedne milion dolara, a da su me pustili da ulažem više od toga, ulagao bih." nakon partije je rekao Karas. Još nekoliko igrača je izazvalo Karasa, mada se rijetko ko usuđivao da krene na ludjaka koji je spreman da ulaze toliko za svaku ruku. U ovom maratonu ga je samo jedan igrač pobedio, poker legenda Johhny Chan, koji mu je uzeo skoro 1 milion. Poslije šest meseci ovog pokeraškog maratona, Karas je imao 17 miliona. Pošto ga je dostigla reputacija nepobjedivog, niko više nije smio igrati protiv njega, pa je svoj talenat opet preusmjerio ovog puta na "dice rolling" (drugi naziv za igru je "Craps"- igra koju ste viđali u filmskim scenama iz Las Vegasa sa bacanjem kockica).

Kladio se 100,000 na svako bacanje, i polako dostigao neverovatnih 40 miliona. Trebalo mu je 3 tjedna da ih izgubi.

Sredinom 1995 Karasova legenda je i dalje rasla, ali iz svih pogrešnih razloga. Prvo je izgubio 11 miliona bacajući kockice. Zatim je izgubio još 2 miliona od Chip Reese-a. Zatim još 17 miliona. Zatim je uzeo odmor i otišao u Grčku na kratko, ali se ubrzo vratio u Vegas kako bi uspeo da izgubi sve osim zadnjeg miliona bacajući kockice vredne 300,000 po ulogu. Sa posljednjim milionom u rukama, Karas izaziva Johnny Chan-a i Lyle Berman-a. Počeo je odlično i duplirao svoj kapital. Međutim, nije se smirio dok nije izgubio sve što je stvorio. Sve do posljednjeg dolara.

U nastupajućim godinama, Karas se nije krio od casino javnosti. Nastavio je svoj život kao da se ništa nije desilo, s tim da je bio primoran da ulaže manje, a samim tim i dobija manje. Vjerovatno se nadao da će ga nevjerojatna sreca pratiti jos jednom. Ali naravno da je i jednom bilo previse. Karasov apetit za visoke uloge i spremnost na stalnu borbu podsjeća na lika grčke mitologije Sizifa, kralja osuđenog da vječno gura svoj kamen uz brdo, samo da bi ga opet video kako se kotrlja do podnožja. 

Francuski filozof Kami predlagao je da posmatramo Sizifa kao sretnog čoveka koji je svestan da svrha života dolazi iz naše životne borbe, a ne visina koje dostižemo. Tako i Karas vječno gradi svoj kapital pod neonskim svjetlima Las Vegasa, samo da bi ga opet spiskao opet i podsjetio nas, na sebi svojstven način, da imamo ovaj život da živimo, i da - ma što radili - nećemo ga moći ponijeti sa sobom u grob.